недеља, 30. децембар 2012.
недеља, 23. децембар 2012.
субота, 8. децембар 2012.
Mali ljudi...
Kada znaš da je vreme za sećanja...znaj da prošlo je sve. Zar misliš da niko neće znati za ono što si uradio? Na kraju svega, sve se sazna. Boli jedino to što je ostala praznina. Što ničega u tebi nema. Što su osećanja prazna. Što je i bol utrnula. Boli što gledaš kako te i dalje koriste, kako i dalje sprovode svoje zle namere, misleći da si naivan, da su te nadmudrili, a ti...samo puštaš da i dalje to rade...kao što si ih oduvek puštao...misleći da imaju kontrolu nad atobom i da su nadmoćniji...oni su ostajali mali i prljavi...iza tebe i tvoje žrtve.Nikada to neće znati. Misliće da te i dalje zavaravaju, das te i dalje nadmudruju, a tebe boli samo istina da više ni gađenje ne osećaš prema njima. Baš ništa. Prazno. Kada te obuzima lepota prirode...pada sneg...napolju je sve zabelelo...ti neki davni, mali ljudi...više te ne dotiču. Nekada si osećao bol...a puštao ih da sijaju u svojim pokvarenim delima, a sada ih samo bezosećajno posmatraš...i jednostavno se više ni ne čudiš ljudskoj pokvarenosti, gluposti i zlobi. Ostaješ po strani. I gledaš u blistavu belu sliku kroz prozor svoga stana. Vidiš samo lepotu. Ono što oni nikada neće videti ni osećati na taj način kao ti. Uvek će kod njih postojati potreba za koristoljubljem. Sada više nije važno. Ti mali ljudi...moraju da postoje. Moraju, jer ne bi mogli funkcionisati drugačije. Ovo je zemlja mraka, tuge, straha, beznađa... Ovde samo tako mogu preživeti...ljudi bez snage, bez kičme, bez ičega vrednog u sebi. Ostavljam vas...daleko u svojoj prošlosti, ali ne zakopane...živite, dišite, ne gušite se... ostvarite se, budite ono što jeste...i vi imate pravo na vas. Najviše će vas zaboleti što vas ne mrzim...što vas žalim, i što vam želim svako dobro. Ostajte mi zdravi i čitavi.
Пријавите се на:
Постови (Atom)